S Učke nam dolazi OPG Maliki, proizvođač ovčjih sireva koji je od 2012. godine ponosan nositelj oznake “Proizvedeno u Parku prirode Učka”.

Mala Učka najviše je ruralno naselje u Istri, na ravnih je 995 metara nadmorske visine. Tijekom Drugog svjetskog rata Talijani i Nijemci do temelja su ga spalili, a Učkari, poznati po stočarstvu i po dobrom siru, zbog teških gospodarskih prilika iselili su se trbuhom za kruhom. Danas u slikovitom selu, u obuhvatu Parka prirode Učka, nema stalnih stanovnika, no ljetne mjesece tu provodi ovčarska obitelj Maliki koja je prije gotovo pola stoljeća obnovila njegovu stočarsku tradiciju i izvornu proizvodnju sireva. Na njihovom se kućnom pragu u Maloj Učki, na Cesti sira, od početka svibnja do početka rujna, mogu kupiti odličan ovčji sir i skuta.

Maliki su Albanci iz Sjeverne Makedonije, a svoj su rodni kraj zamijenili Učkom. S jedne planine popeli su se na drugu.

– Otac je 1974. godine došao u Malu Učku s dvjesto komada ovaca. Vlakom iz Općine Tetovo, sa Šar planine, gdje se također bavio ovčarstvom. Vodio je zadrugu i u tome bio dosta uspješan, a onda odlučio pokrenuti vlastiti posao u Istri. Imao sam šest godina kada sam prvi puta vidio Učku, prisjeća se Resul Maliki. Jedan je od sedmero braće i sestara, a on i brat Fekri 1991. godine preuzeli su OPG Maliki u Maloj Učki. Braća Maliki uzgajaju 600 ovaca merino pasmine, pa su danas najveći ovčari osim Agrolagune u Istri jer, kako kažu, nitko nema više ovaca od njih. Poznati su proizvođači ovčjeg sira.

Ovce su tijekom ljeta na slobodnoj ispaši na učkarskim pašnjacima, a zimi borave kraj Vodnjana, odnosno kraj Barbana gdje su im štale. To se polunomadsko ovčarenje, pričaju nam kroz smiješak Resul i Fekri, odvija pješke, krajem jeseni i početkom zime, s ovcama se upute na priobalje i isti ih put samo u obrnutom smjeru čeka na proljeće.

– Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća imali smo 1.700 ovaca, nakon toga postepeno smo im smanjivali broj. U Hrvatskoj je bio problem naći pastire, a nisu izdavali radne dozvole. Sada kada možemo “uvesti” pastire, gotovo da i nemamo koga, jer svi su išli za Njemačku. Mladi nisu zainteresirani za stočarstvo, zanima ih Internet i zabava. Van pameti im je čuvati ovce. Trenutno imamo tri pastira iz Sjeverne Makedonije, priča Resul i dodaje kako im u čuvanju ovaca pomažu i četiri ovčarska psa. Spremno će im nabrojati imena: Šargo, Murgo, Linda i Bobi. Važni su i zbog sigurnosnog aspekta jer od 2012. do 2017. godine vukovi su zadavali itekakvih problema.

– Ovce su stalno bile na ispaši. Nismo ih zatvarali ni noću. Naišao je čopor vukova. Čak 45 komada ovaca zaklali su nam prvu večer. Sada vukova više nema. Stavili su Slovenci žicu na državnu granicu pa vukovi ne prelaze u Hrvatsku. Mogli su to učiniti i ranije, dodati će ironično Resul.

U učkarskom OPG-u prodaju janjce, nadaleko poznatu skutu i sireve koji se nalaze na jelovnicima mnogih renomiranih restorana. Svoje isključivo prirodne sireve bez aditiva spravljaju i s lokalnim travama poput majčine dušice ili medvjeđeg luka. Posebno iskustvo kušati je sireve OPG-a Maliki u planinskom ambijentu mini sirane na Maloj Učki. Prije koronavirusa bilo je više turista. Sada ih je malo, a i oni koji dođu puni su straha, čak ni ne izađu iz auta.

Maliki se dižu u 6 ujutro i ostaju budni do ponoći dok ne naprave sir. Dnevno kroz njihove ruke zna proći pedesetak litara ovčjeg mlijeka. Dva puta dnevno muzu, ručno, dva puta dnevno rade sir. Mlijeko ljeti ne prodaju, već samo zimi. Dok su u Barbanu daju ga Agrolaguni. Da bi bio Učkarski sir mora biti mlijeko s Učke.

– Moramo musti mlijeko i preraditi ga u sir i tako svaki dan i to dva puta dnevno, kaže Resul, a na pitanje kada idu na godišnji, spremno uzvraća: “Za nas nema godišnjeg!” Jer kad je stoka u pitanju, nema odmora. Sami muzu ovce, sami ih janje, sami šišaju, a toliko su vješti da su im za ošišati jednu ovcu dovoljne svega tri minute.

Učkarski sir, tvrdi sir od ovčjeg mlijeka, proizvode po starom receptu. Imaju certifikat o ekološkoj proizvodnji pa koriste isključivo prirodno sirište. Rade klasičan ovčji sir, tek manje količine s paprikom, ili s medvjeđim lukom kojeg najviše traže turisti. Znaju sir omotati i s majčinom dušicom i puste ga da tako odleži.

– Imamo u zakupu zemljište od šumarije. Pri registraciji mini sirane pomogla nam je Istarska županija. Dobivamo poticaje po grlu ovce. Makedonija je siromašna zemlja, ali po ovci, po janjcu kojeg ovčari ostave za čuvanje daje 20 eura, a mi ovdje za takve janjce godinu dana ne dobivamo ništa, niti za ovnove. Samo za ovcu kada navrši godinu dana, dobivamo oko sto kuna. Prije Domovinskog rata, živjeli smo bez poticaja i bilo je puno bolje. Zašto? Jer ovca uvijek daje jedno janje i tada i sada, ali je cijena janjetine sve to vrijeme ostala ista, još je i pala, a sve druge cijene su išle deset puta gore. Jednostavno nemoguće je opstati. Da ti kažem pravo, da sutra kažu da nema poticaja, ostavio bi ovce na Učki i otišao. Kada mi ne možemo opstati koji o ovci znamo sve, što će tek drugi napraviti. Da je lako time bi se bavio svatko, poručio je Resul.